Основни подаци о мени

Моја слика
Sve fotografije i tekstovi na blogu su autorski i ukoliko želite da ih pozajmite, molim da me prvo kontaktirate. Za sve ostale sugestije i pitanja, slobodno mi pišite na marinakatanic@gmail.com

субота, 22. децембар 2012.

Dame imaju prednost


Pažnja! Dame na putu!
Jedan od pešačkih prelaza i znak koji stoji pored puta
Šalu na stranu, još uvek se navikavam na posebne ulaze u restorane ili kafiće. Jedan ulaz je za muškarce, tj. samce a drugi za dame ili porodicu. Desilo mi se par puta (a i dalje mi se dešava) da uđem na muška vrata jer često zaboravim da ovde postoje odvojeni ulazi za žene i muškarce. U suštini se iznerviram kada shvatim da moram ponovo da ustajem i tražim pravi ulaz. A obično onima koji rade tamo bude neprijatno jer treba da nas (žene) obaveste da u stvari ne smemo da budemo tu.  

Evo jednog primera:

Autobus koji nas vozi nazad u kamp trebalo je da krene za 30 minuta. Nas tri smo odlučile da u međuvremenu popijemo kafu. Prišle smo jedinom slobodnom stolu i sele. Pogledala sam oko sebe i videla četiri mušterije koje su već pijuckale kaficu. Muškarci su prekinuli svoj dotadašnji ritual i uputili poglede ka nama, nenajavljenim gošćama. Pomislila sam da smo sele na nečije mesto. Čudno. I dalje nas gledaju, onako bez reči, kao da čekaju naš sledeći potez. Sledeći potez bio je naručiti kafu. Okrenule smo se ka konobaru koji je već počeo da se preznojava. Nakašljao se i pročistio grlo. Za dame je ulaz sa druge strane, pokaza nam na vrata sa desne strane. Aaaah... Pokupile smo svoje stvari i krenule u ženski deo. Muškarci su zatim nastavili sa svojim ritualima.







недеља, 16. децембар 2012.

Đavolja varoš u Arabiji

To mi je prvo palo na pamet kad smo se našli pred masivnim stenama u čijoj se utrobi nalazi pećina. Još strašnije deluje i zbog vrućine koja je neizdrživa čak i krajem oktobra kada smo se našli pred ovim arabijskim čudom od prirode. 

Ispred ulaza u pećinu
Skoro dva sata vožnje od našeg kampa nalazi se grad Hofuf, koji je bio naša prva smernica. Bez ikakvih problema stigli smo i protutnjali kroz pomenuti grad koji je u 9 sati izjutra još uvek delovao uspavano. Onda smo se uzdali u naš GPS i pratili mapu. Rekla bih da su ovde generalno nezainteresovani za domaći turizam i ljudima je potrebno mnogo vremena i živaca da dođu do željene destinacije. Kada se prođu veći gradovi, table sa oznakama nestaju. A ako i naiđemo na neku, ona je logično, na arapskom. I da ne širim mnogo, uzdali smo se u GPS. Moj generalni utisak o Saudijskoj Arabiji posmatrajući okolinu nije se bog zna šta promenio ili narušio. Nažalost, plastične kese i flaše su neizbežni ukrasi kraj puta. Čast naravno, izuzecima i delovima koji su besprekorno čisti. Ali takva je cela zemlja. Prošarana kontrastima. I dok sam mislila o svim tim besprekorno čistim mestima, prošli smo pored jedne mrtve životinje (u pitanju je neko goveče. i nije kamila). Leži onako kraj puta, malo ispred nekog kanala a oko nje obleću muve. Prodrmala sam glavu i sa nevericom tražila sledeći prizor. Na svu sreću, bile su to stene zbog kojih smo i pošli na ovo putešestvije.

Prišli smo im do podnožja, ali uzalud. Nismo mogli da nađemo ulaz. Skriven je kao lice saudijskih žena, što bi rekli ovde. Vrteli smo se u krug sve dok se jedan džip nije zaustavio pored nas. Staklo se spustilo i iz kola smo videli crne oči. Jeste li se izgubili? upitaše oči. Interesantno je da ovde Arapi staju čim vide strance, da ne kažem ljude bele puti i nude im pomoć. Kada je čuo da tražimo ulaz u pećine, okrenuo je auto i rekao da ga pratimo. Odveo nas je do skrivenog mesta. Tačnije, uopste nije bilo skriveno već nije bilo nikakve oznake da se ulaz nalazi upravo na tom mestu. Zahvalili smo se ljubaznom domaćinu i popeli se uskim, metalnim stepenicama. 

Nesnosna vrućina
Sa tog uzvišenja videla sam prizor koji sam do tada videla samo na slikama. Kada bi me pitali, rekla bih da liči na Đavolju varoš. Liči malo. Brzo smo se uputili ka utrobi ogromnih stena. Uđosmo u stilu Indijane Džonsa. Pod nogama nam je pesak a oko nas krečnjačke stene. Visoko iznad nas vidi se svetlost koja ulazi kroz jako uske otvore. Imala sam strah da mi se nešto ne sruči na glavu. U stvarnosti, najveći strah pretio je od ptičijeg izmeta koji je malo, malo, pa padao kroz uzane otvore. (Između ostalog, to je jedan od razloga što ne volim ptice). 

Unutra
Uzani prolazi
Obradovala sam se jako prijatnoj temperaturi i hladovini unutra. Od glavnog ulaza šire se hodnici i lavirinti koji vode u veće ili manje prostorije. Neki su toliko uski da jedva može da se prođe. No, htela sam da vidim. Uvukla sam stomak i gurala nos ispred nogu. Napravili smo zaista divne fotografije i zaključili da je bilo vredno doći čak dovde. 

Lavirinti
Vratili smo se istim putem i krenuli još malo da istražujemo okolinu. Sunce je pržilo i po prvi put mi je bilo zaista vruće ispod abaje. Popeli smo se još više i odahnuli kada smo osetili vetar. Okrenula sam se i videla zelenilo pred sobom. Sa leve i desne strane puca pogled na palme. Pred nama se nalazi najveća oaza u Saudijskoj Arabiji. Vide se samo palme. I tek tamo u daljini, obrisi sledećeg grada. 

Najveća oaza u SA
Od samog pomena na oazu, ožedneli smo i krenuli dalje u potragu za jednim od sedam izvora vode, koliko smo čuli da ih ima. Posle dužeg vremena, naišli smo na betonsku konstrukciju okovanu đubretom. Vode u tom bazenu nije bilo. Verovatno čeka kišne dane u ovoj zemlji kontrasta. 

Izvor vode



субота, 8. децембар 2012.

Srećni praznici!!

Decembar je mesec. Ovde je i dalje prihvatljivo da se nose kratki rukavi i obuća bez čarapa. Doduše, ja ne spadam u tu grupu i skoro sam počela da nosim duge rukave. A onda mi je pomalo smešno kad na skoro 20 stepeni vidim Arape i Induse koji nose vunene kape i debele jakne. Izgleda da teže podnose promenu i pad temperature od nekih skoro 30ak stepeni!

Okolina mi ukazuje da se zima približila. Ko bi rekao da ima zime u Arabiji. Ni ja nisam verovala... U svakom slučaju, svi u kampu pričaju o Božiću i (nešto manje) o Novoj godini. 
Bez obzira što se ovi praznici zvanično ne slave ovde, ljudi koji rade u kampu su se potrudili da nam dočaraju božićnu atmosferu. Ispred restorana su okićene palme (greota da se ne iskoriste) a svaka treća kuća prošarana je svetlećim lampicama. Evo kako izgleda unutrašnjost restorana iz kojeg se čuju božićne pesme.

Pao nam je veštački sneg
Veštačka jelka sa ukrasima


I dok u Beogradu najavljuju sneg, izgleda da ću ja ove godine videti samo onaj veštački koji je pažljivo posut po velikom stolu sa maketama. Ali zato ću se nagledati kiše koja (danas) pada, da ne kažem pljušti. I to od rane zore.




среда, 5. децембар 2012.

Prvi susret sa „šaptačem“


Od kako sam stigla u Arabiju čula sam priče o tamo nekim šaptačima koji se prikradaju obično ženama (strankinjama) i govore im da pokriju kosu. Mutave ili religijska policija uglavnom se šetaju tržnim centrima i prodavnicama i lovcaju žene koje nisu adekvatno obučene i skreću im pažnju na ponašanje u javnosti. A pod nisu adekvatno obučene podrazumeva se da nemaju veo preko lica ili im je kosa otkrivena, ili abaja otkopčana. Pošto kažu da je istočna obala Saudijske Arabije, gde se ja nalazim, pomalo liberalna, nisam ih uopšte viđala do sada. Prepoznatljivi su po tome što nose braon ogrtače preko bele haljine i imaju dugu bradu.

Po čemu su oni poznati? Šta obično mutave rade? Ovog puta odgovor ću samo fokusirati na dame. Prilaze ženama i maltretiraju ih pitanjima: Kakvo je to ponašanje? Pokrij kosu... itd. U suštini njihovo je da samo predlože ženama da pokriju kosu i da ih opomenu. Međutim, obično nastavljaju da ih prate sve dok ih one ne poslušaju. Onda ceo taj proces jurnjave deluje pomalo zastrašujuće i uznemirujuće. A ponekad sve to deluje i pomalo komično. Zavisi iz kog ugla se posmatra. 

Moje prvo i jedino pokrij kosu iskustvo do sada desilo se u lokalnoj prodavnici. Bila sam sa još jednom ženom iz kampa i kupovale smo namirnice. Odjednom sam čula dubok glas iza leđa. „Cover your hair, madam. Please.“ Na trenutak ga nisam razumela i pomislila sam da priča sa nekim preko telefona. Okrenula sam se ka drugoj ženi i pogledima smo skontale da treba da ga ignorišemo. Početnička greška! U ovom slučaju čovek neće nestati ako nastavimo da ga ignorišemo. Pomerila sam se malo dalje, međutim nastavio je da ide za mnom ponavljajući kao robot. „Cover your hair... cover your hair...“ I na kraju lepo dodao - please! 

Okrenula sam se i videla čoveka od možda tridesetak godina u belom koji me ne gleda direktno u oči već gleda sa strane. Posegao je rukom za konzervom pasulja, kao da ga interesuje cena. Pipkao je tu konzervu, okretao je i nastavio da ponavlja prethodne reči istim tonom. Malo me je uplašilo saznanje da neko tako priča sa mnom, ne gledajući me direktno i mahinalno sam podigla maramu preko kose. Zahvalio se i nestao među onim konzervama. Kasnije sam ga u velikom luku izbegavala u prodavnici jer mi je marama stalno spadala. Na odeljenju sa voćem i povrćem videla sam kako se isto obraća jednoj ženi. Ona ga je gledala i samo klimnula glavom rekavši: „Nemam maramu.“ Čovek u belom se samo povukao i došao do svoje žene koja ga je čekala i posmatrala sve šta se dešava. Ona je bila kompletno pokrivena u crnu boju sa sve crnim rukavicama na zglobovima. Dečkić je trčkarao oko njih. 
Ne znam da li je konkretno ovaj čovek bio mutava (nije imao ogrtač), ali imao je dugu bradu. I  bio je prilično religiozan, što se moglo zaključiti.


Konačno sam stala u red čekajući da platim, kad sam ponovo čula prepoznatljiv glas. Naježila sam se jer sam videla da sad gleda u policu sa žvakama i ponavlja mi prepoznatljive reči. Ovog puta sam ga ignorisala i jedva čekala da izađem iz prodavnice.