Основни подаци о мени

Моја слика
Sve fotografije i tekstovi na blogu su autorski i ukoliko želite da ih pozajmite, molim da me prvo kontaktirate. Za sve ostale sugestije i pitanja, slobodno mi pišite na marinakatanic@gmail.com

недеља, 24. фебруар 2013.

Dva dana u pustinji - II deo

Nakon priče o sokolovima vratili smo se u kamp na ručak. Kao što nam je domaćin obećao, prešli smo u ruke njegove žene, dok su se muškarci odvojili u svoj deo kampa. „Posle ručka možete se malo odmoriti i onda nastavljamo dalje sa rasporedom“ reče nam sada već dobro poznati glas.
Slobodno vreme
Ušle smo u ženski deo kampa koji je sa jedne strane ograđen zelenom ciradom. Sa druge strane je fudbalski teren na pesku. Fahadova žena nas je srdačno pozdravila. Ima lepe crte lica, dugu smeđu kosu, crveni karmin i osmeh koji se slaže sa njenom cvetnom haljinom. Većina devojaka je još uvek u svojim odajama i uputila nas je u jedan od šatora rekavši da ručak odmah stiže. Zakoračile smo u unutrašnjost gde je temperatura bila prijatnija. Iznenadila sam se kad sam videla šta se sve nalazi unutra. Fotelje, kreveti, ogledalo, jedan manji sto i televizor. Hrana je ubrzo bila servirana a nas dve smo ostale same u šatoru da na miru ručamo. 


Unutrašnjost šatora. Kao kod kuće
Nakon ručka prešli smo u “naš šator”. Dosta je prostran ali nije opremljen kao prethodni. Ubrzo smo dobili vreće za spavanje i ekskluzivni pogled na pesak. Nije prošlo mnogo vremena kad se pred nama stvorio sledeći domaćin. "Jeste li spremni? Idemo dalje!" reče nam.


Pomoć pri useljenju
Zaboravila sam mu ime, ali čekajući ostatak ekipe saznala sam da studira menadžment u Engleskoj. Iako nije bilo toliko hladno, nosio je krznenu kapu. Naočare za sunce su naravno glavni detalj skoro kod svih Saudijaca pa i kod njega. Njegov izbor je Dior. 
Kaže nam da trenutno obnavlja vizu i vraća se za par dana natrag na studije. Na pitanje kako mu se sviđa život u  Engleskoj, odgovara prikladnim akcentom u stilu: "It's nice, but the weather is rubbish". "Šta planiraš posle studija, hoćeš li se vratiti kući?" upitah ga. 
"Da,da, naravno ... vraćam se u Saudijsku Arabiju".
"Pa lepo. A gde idemo sada?" mislim da nas je sve interesovalo.
"Idemo u drugi šator na obali mora, kod jednog našeg dobrog prijatelja. Ujedno gaji kamile, tako da možete da ih jašete i naravno probate sveže mleko."
Kasnije nam je Fahad ispičao da je jednog dana pre pet godina došao jedan čovek kod njih u kamp u potrazi za kamilom. Razgovarajući, otkrili su neke zajedničke prijatelje i od tog dana, svakog jutra, već evo pet godina im stiže kamilje mleko. Mi smo se uputili kod tog čoveka koji je pre pet godina tražio kamilu. 
"Da li nam trebaju abaje?", upitah za svaki slučaj pošto ipak idemo van kampa.
"Ne.", dobila sam kratak i precizan odgovor.

Nas desetoro potrpalo se u kola i zaputili smo se u novu avanturu. Nekoliko minuta pošto smo se uključili na glavni put morali smo da usporimo jer se jedna kamila isprečila po sredini trake. Sačekali smo da prođe i nastavili dalje. Ubrzo smo bili prinuđeni da skrenemo sa glavnog puta, ali ovoga puta razlog nisu bile kamile. U daljini smo videli neku gužvu i mnogo automobila koji su bili parkirani duž puta. Između su se videli krivudavi tragovi guma.


Ulične trke
"Šta se to dešava tamo?" upitali smo svi.
"Trke. Takozvani drifting. Skupe se tako i onda zatvore put zbog trkanja", ubaci se Saud, koji je isto krenuo sa nama. 
Čujemo škripu guma, motore i dreku. Ljudi su se poređali i po krovovima automobila da bi imali bolji pogled. Nema veze što auto pravi bravure na jako malom rastojanju i to u velikoj brzini. Okupljeni sve to mirno posmatraju kao da gledaju predstavu u pozorištu, a ne trke automobila. Stvarno neverovatno! P.S. mala digresija o tome šta je drifting. Link sa interneta.


"Opasno je ići među njih", odgovoriše nam obojica kada smo ih upitali da se približimo malo bliže. "Neki od njih imaju čak i oružje. Bolje je da se ne mešamo". Poslušali smo ih i nastavili dalje, ostavivši škripu guma za nama. Buka se malo stišala kad smo stigli do šatora, ali i dalje se čuo fijuk vrelih guma. 


Tragovi koji su ostali urezani u asfalt
Šator je na neverovatnom mestu i ima predivan pogled. Nalazi se na jednom uzvišenju odakle se vidi more. Kada smo se primirili i seli na jastuke mogli smo da čujemo talase koji su nam doneli malo morskog vazduha. Srkutali smo čaj i čekali zalazak sunca. Videvši kako uživaju, upitala sam naše domaćine šta rade leti kad ne mogu da dođu u pustinju?

"Onda putujemo negde. Ja često idem u Nemačku, ostanem i po mesec dana. Sačekam da se završi Ramazan i odem. Sad treba da vodim oca na neke preglede, pa uskoro idemo opet".
Na pitanje, zašto baš Nemačka, Saud kaže da mu se sviđa tamo. A i njegovoj ženi se sviđa, kaže, voli da ide u kupovinu, priznao nam je uz osmeh. 

Sunce se polako spuštalo u more a mi smo uživali kraj vatre. Odjednom nam se pridružila još jedna gošća. Kamila. Deca koja su bila sa nama već su bila u njenom sedlu. Onda je došao red da se i mi provozamo. Iako deluje kao gromada, na licu joj vidim da je pitoma. Ubrzo smo saznali i da je u stvari jedna velika maza. 


Maza

Velikoj kamili pridružila se i beba kamila koja je htela da sisa mleko. Približili smo se grdosiji kojoj su vezali levu nogu da ne bi mogla da pobegne. Nedugo potom, pružiše nam činiju svežeg mleka sa penom. Činija je kružila u krug ostavljajući brkove od pene na našim licima. Sunce je davno zašlo a nas su opkolile ostale kamile. Jedna od njih se uznemirila i počela da trči oko nas. To je izazvalo paniku među ostalim kamilama koje su počele da drmaju tlo. Nervoza se prenela i na nas, tako da smo brže bolje krenuli ka kolima. Mleko nam je samo otvorilo apetit - došlo je vreme za večeru i priče iz ženskog šatora. 


Zabava

U nastavku: Priče iz ženskog i muškog šatora.

среда, 20. фебруар 2013.

Dva dana u pustinji

Dan prvi

Prošle nedelje primili smo poziv da zajedno sa još jednim parom (i dve devojčice) budemo gosti u saudijskom kampu, koji je smešten u pustinji. Podrazumevalo se i da provedemo jednu noć u šatoru. Nismo krili oduševljenje i jedva smo čekali da provedemo dva dana među saudijskim porodicama. Ovakav poziv ne dobija svako, tako da smo bili izuzetno počastvovani što smo uopšte imali priliku da bolje upoznamo privatni svet Saudijaca. 

Na put smo krenuli rano izjutra, oko 6 sati. Čim smo malo odmakli iz grada, okolina je poprimila nove likove. Kamile. Tik pored auto-puta, koji inače nema nikakvu ogradu, ove grdosije se mirno šetaju i grickaju neko žbunje koje raste iz peska. Posle nekih sat i po vremena vožnje, zaustavili smo auto pored saobraćajne table koja je pokazivala pravac do Kuvajta. Sačekali smo domaćina koji nas je dalje sproveo do kampa. Skrenuli smo levo sa glavnog puta i zaputili se malo dublje u pustinju. U daljini smo videli kamp iz kog se viorila ogromna saudijska zastava. Levo od kampa – pesak. Desno od kampa – ponovo pesak. 

„Dobrodošli u naše malo kraljevstvo“ reče nam Fahad, naš ljubazni domaćin. „Ovde važe naša pravila. Možete se raskomotiti, biti svoji i uživati.“ Okrenuo se ka meni i drugoj ženi i dodao: „I da, ovde ne morate da nosite abaje. Upoznaćete moju ženu malo kasnije i ostale devojke. One će isto brinuti o vama.“


Kamp u pustinji
Šator u kome smo proveli noć
Čekao nas je gust raspored za ova dva dana jer nam je zahvaljujući našim domaćinima bio organizovan svaki minut boravka u pustinji. „Videćete, ovo je moderan kamp. Imamo struju, vodu, pokretne WC kabine, tuševe, kabovsku, čak i utičnice za struju. Ali pre toga, izvolite na lagan doručak“ reče nam Fahad. Na sebi je imao dugu crnu haljinu, sandale i umotanu maramu oko glave. Gostoljubivost i prijatnost možemo vrlo lako da prepoznamo u njegovim tamnim očima. (Do sada sam inače upoznala nekoliko Saudijaca i svaki od njih je bio jako ljubazan). 

Ubrzo nam se pridružio Fahadov brat. Bilo je nemoguće kasnije popamtiti ko je kome brat a ko kome ujak jer se u kampu po njegovim rečima nalazilo oko dvadesetak porodica (i isto toliko šatora) i svi su oni u međusobnim rodbinskim vezama. Izuli smo se i zakoračili u šator dobrodošlice. Prekriven je tepisima koji se na obodu šatora spajaju sa jastucima za sedenje. Za tili čas dva momka su prvo donela osveženje – kafu i odmah zatim doručak. Jaja sa sočivom i pirinčem. Ovo je manje-više tradicionalan saudijski doručak. Približili smo se hrani i nastavili razgovor.


Ukusan doručak
- Koliko ljudi se nalazi u kampu? upitah dok sam drugom rukom posegla za vrućom lepinjom.
- Trenutno je ovde oko četrdesetak ljudi, plus imamo i kuvarice, čistačice, dadilje i poslugu, dakle, rekao bih sve ukupno sa decom, oko osamdeset ljudi.
Svi smo iznenađeno podigli obrve. Iako još nismo stigli da ga obiđemo, složili smo se da je baš veliki kamp.
- Da li često dolazite ovde? nastavih sa pitanjima.
- Otprilike šatore postavljamo u oktobru i ne sklapamo ih tamo negde do sredine marta. Zavisi od temperatura. Za vreme leta je apsolutno nepodnošljivo biti na vrelom pesku. Obično u ovom periodu, od oktobra do marta, dolazimo svakog vikenda i provodimo par dana u pustinji.
-  Zbog čega dolazite? nismo krili znatiželju.
-  Da bi se odmorili, pre svega od žena, rekoše uz osmeh, pobegli iz grada i jednostavno da bi uživali u prirodi!
Ima logike. I pustinja je na neki način deo prirode. Tek kasnije smo se uverili šta u potpunosti znači uživanje u pustinji.

Smazali smo doručak a vreme nas je opomenulo da treba da se pokrenemo. Krenuli smo do obližnjeg grada Nairijan gde je četvrtak dan za bazar. Posle tridesetak minuta uplovili smo u grad na severu Saudijske Arabije. Gužva na ulicama samo potvrđuje da je danas dan za bazar. Fahad je nastavio sa pričom. „Ovde su žene te koje prodaju robu, ali nijedna ne priča engleski. Uglavnom trgovci dolaze iz Iraka i Kuvajta. Šta može da se kupi? Svašta. Povrće, voće, tepisi, suveniri, oprema za kamile, začini. Nadam se da imate dovoljno memorije u fotoaparatima. Slikajte, slikajte, slikajte.“


Slikanje
Jedan običan dan na bazaru
 Zaustavili smo se pred džamijom koja gleda na šatore. Čitava scena dolaska podsetila me je na deo iz knjige Lovac na zmajeve. Vetar je nosio pesak pred nama. Malo ispred nas neka deca su trčkarala oko zmajeva koji su igrali u ritmu vetra. Fahad se pozdravljao sa skoro svakom drugom osobom, a mi smo imali utisak kao da nismo u Saudijskoj Arabiji. Bazar je veoma šarenolik, najviše se vide crvena, plava i žuta boja. U svakom šatoru sedi jedna žena i iako ne znaju engleski, pokušavaju da nam prodaju robu. 


Lovci na zmajeve

Deca voze kola. Nažalost, ovo je uobičajena slika u SA
"Nadam se da volite sokolove", čuli smo potom Fahadov glas. "Odlično, vodim vas na pravo mesto". 

Dovezli smo se do (kako kažu) sobe za izložbu sokolova. Tu sam imala priliku da se susretnem oči u oči sa jednim od mojih najvećih strahova. Ni manje ni više nego upravo sa sokolom. Doduše, oči su mu bile pokrivene. Sva sreća, jer u suprotnom, mislim da ne bih izdržala da su nam se pogledi susreli. Navukla sam rukavicu i čekala sam jedno par trenutaka dok nije prešao sa drvenog stalka na moju ruku. Zamlatarao je krilima, verovatno osetivši moj glas i nesigurni oslonac a onda se ućutao. I ja sam se ućutala. Osećam svu njegovu težinu na levoj ruci i posle par minuta polako ga vraćam na mesto, zadovoljna što sam se usudila na ovaj korak. 

Igra sa sokolom
Unutrašnjost sobe za izložbu
Ušli smo u sobu koja više liči na neki kafe-bar gde se služi čaj i kafa. Sa jedne strane vise raznorazne slike sa sokolovima i njihovim učiteljima. Cela strana je kompletno u staklu odakle se vide ptice postavljene na stalcima koji su zabodeni u pesak. 


Odmor
Odjednom se pojavio jedan Saudijac u besprekorno ispeglanoj haljini, sivkastoj marami na glavi i naočarima sa tamnim okvirom. Pogladio se po takođe besprekorno ošišanoj bradi i na pitanje kako dresiraju sokolove, udahnu vazduh i reče: 

"U početku ih stavimo u sobu i pustimo televizor da bi se navikli na ljudski glas. Kasnije im dajemo male komadiće hrane, najčešće golublje srce i bacamo pomalo, pa sve dalje i dalje. Oko noge imaju povez koji se produžava svaki put kada se vrate po još hrane".

"Ali vidite", nastavi u istom maniru, "ono što je zanimljivo, jeste da ljudi ovde gaje sokolove samo da bi ulovili ovu pticu!" Pokaza nam rukom na pomalo smešnu pticu čija je slika visila na zidu. "Hubara, sve je to zbog nje! Ljudi su u stanju da daju milione samo da bi je uhvatili!". Pokaza nam potom na vitrinu u kojoj stoji preparirani soko koji je spustio kandže na pomenutu pticu. "Moj brat je trenutno u Pakistanu na takmičenju. Velika je stvar uloviti Hubaru!" ponovio je još jednom. 


Prestiž
Nakon priče o sokolovima vratili smo se u kamp na ručak. Kao što nam je domaćin obećao, prešli smo u ruke njegove žene, dok su se muškarci odvojili u svoj deo kampa. „Posle ručka možete se malo odmoriti i onda nastavljamo dalje sa rasporedom“ reče nam sada već dobro poznati glas.


U nastavku....
Šta smo sve radili do kraja avanture u pustinji, kako smo mi žene vozile kola, videli trke automobila i našli se na metar od kamila, kao i koje su to priče bile iz ženskog šatora, a koje iz muškog šatora...

субота, 9. фебруар 2013.

Crkva kraj puta

Priča koju sam nedavno čula ide ovako. Jednog dana, pre skoro 30 godina, jedan auto se zaustavio nedaleko od glavnog puta, na obodu grada Džubail. U njemu je bila grupa ljudi  koja se iznenada zaglavila u pesku. Po najvećoj vrućini, pokušavali su da izvuku auto iz peska, ali uzalud. Nije im preostalo ništa drugo no da počnu da kopaju pesak koji se odlučno zario među gume. 

Kopajući, naišli su na jedno iznenađenje. Daljim iskopavanjem, na tom istom mestu gde je auto zapeo, nađeni su ostaci crkve za koju se smatra da je jedna od najstarijih hrišćanskih obeležja u svetu sagrađena u 4. veku. Zvuči pomalo neverovatno da se ovako nešto nalazi u zemlji gde je jedina priznata religija islam. Međutim, za sve postoji objašnjenje. U to vreme a pre nastanka islama, na ovom prostoru živeli su sledbenici nestorijanstva, (jedno od učenja hrišćanstva), pa se tako i objašnjava postojanje ove crkve. 

Jedna od najstarijih hrišćanskih crkava ograđena je žicom
Godina kada je crkva otkrivena bila je 1986. i saudijske vlasti odlučile su da zatvore lokalitet kako za arheologe tako i za posetioce i lokalno stanovništvo, u cilju očuvanja objekta. Priča ide dalje da je prilikom iskopavanja pronađeno nekoliko jasnih oznaka u obliku krsta koji su potom misteriozno nestali...

Slika je nastala neposredno po otkriću crkve, 1986. god.
Odlučili smo da se uverimo u ovu priču i dođemo do nekadašnje crkve. Internet jako siromašno opisuje ovaj lokalitet, ali srećom našli smo koordinate. Iako one pokazuju da se iskopine crkve nalaze nedaleko od našeg kampa, bilo nam je potrebno skoro sat vremena da je pronađemo. Razlog tome su stare mape na GPS-u i naravno potpuno neobeležen put.  Znajući jedino da se nalazi desno od puta, odlučili smo da skrenemo kod benzinske pumpe i dalje na svoju ruku pratimo neki svoj osećaj... 

Cvet u sred pustinje
Na sporednom putu punom rupa susrećemo ljude koji, čini mi se kao da žive među nekim barakama i betonskim ogradama. Slažemo se da je malo bezveze da ih upitamo: „Izvin’te, a kuda do crkve?“, tako da se pravimo da idemo ne znamo ni sami kuda. Skrećemo opet desno kod nekog dalekovoda i držimo pravac. Sada prolazimo kroz krajolik kome bi i Kusturica pozavideo jer se oko nas nalazi đubrište, pesak, prazne konzerve, nekakve cevi, potom stare, odbačene stvari, jedna nekada reklo bi se fina garnitura za sedenje i mnoštvo guma. Ali nigde žive duše. Čujemo zvuk motora i ispred nas prolazi jedan auto čiji vozač nas radoznalo gleda. 

Ne znajući ni da li smo na dobrom putu, odjednom ugledasmo žičanu ogradu. Mora da je ovde negde... Pročitali smo ranije da je crkva ograđena žicom. Parkirali smo auto jer smo počeli da osećamo pesak koji je propadao pod točkovima automobila. Sigurno smo blizu, pomislili smo setivši se one grupe ljudi s početka priče koji su se pre skoro 30 godina zaglavili ovde negde. Nastavljamo peške ka ogradi i posle nekih stotinak metara ugledali smo poznati prizor sa interneta. 

                           

Ostaci nekadašnje crkve. Pomislila sam da je to to, i da dalje nećemo moći, međutim detaljnim istraživanjem terena primetili smo odškrinuta vrata i zakoračismo bliže ka crkvi. Jasno se vidi osnova kao i nekoliko stubova koji su prilično očuvani. Ne znam samo kako jer ovde nema nikoga ko bi iole vodio računa o ovom arheološkom nalazištu. Pokušali smo da nađemo obrise krstova međutim, bilo je nemoguće. Ono što smo videli jesu relativno novi slojevi maltera gde su se verovatno nalazila nekadašnja hrišćanska obeležja.