Основни подаци о мени

Моја слика
Sve fotografije i tekstovi na blogu su autorski i ukoliko želite da ih pozajmite, molim da me prvo kontaktirate. Za sve ostale sugestije i pitanja, slobodno mi pišite na marinakatanic@gmail.com

петак, 9. август 2013.

Godišnjica

Na današnji dan, tačno pre godinu dana došla sam u Saudijsku Arabiju!

Sećam se nekoliko saveta koje sam dobila pred dolazak i jedan je bio da što pre dođem do pasoške kontrole da bih izbegla mukotrpno i zaista dosadno čekanje. Kasnije sam se uverila da je to čekanje u stvari sastavni proces ove avanture. 

Sećam se svih osećanja koja su se mešala zajedno sa ljudima koji su pristizali iz ko zna kojih krajeva sveta. 

Nervoza - cupkanje patikom o mermerni hol... 
Uzbuđenje - korak po korak bliža šalteru...
Nelagodnost - farmerke i košulja na meni...
Neizvesnost - debeljuškasti carinik... 
Radoznalost - šaranje očima i izvijanje vrata prateći pokrete ostalih sapatnika u redu. Uglavnom žena koje su bile pokrivene. 

Sećam se da sam se nervirala zbog dugog čekanja na pasoškoj kontroli. Posmatrala sam šta rade drugi ljudi i kako svi bez pogovora strpljivo čekaju svoj red da dobiju još jedan pečat u dokumentu. Prešla sam u drugu kolonu koja je počela da se miče. Spremila sam sve papire i stavila ih u desnu ruku. Onda sam čula poznati jezik. 
- Otkud ti ovde? Pa šta ti radiš ovde? ... (ženo božja - ja dodala), izletoše reči čoveku koji je stajao iza mene, aludirajući valjda na to zašto sam ja kao žena uopšte došla u Saudijsku Arabiju. Prepoznao je moj pasoš koji sam čvrsto držala u ruci.
Saznala sam da je čovek iz Hrvatske i da se uskoro vraća kući. Kaže, mora samo da završi par stvari i za dve nedelje ide nazad. 

Pozdravili smo se kad smo uzimali kofere. Svi koferi čiji su vlasnici još uvek stajali u redu, bili su uredno poređani pored trake jer, posle skoro dva sata, morao ih je neko skloniti sa iste. 
- Ajde, pa... srećno ti bilo! rekao je prepoznavši moj entuzijazam na licu. Izašao je malo pre mene užurbano gurajući prtljag ka izlazu i izgubio se u gužvi.

Uzela sam svoje kofere i odjednom se kraj mene stvorio momak koji se lepo ponudio da mi ponese, tj, odgura prtljag. Ju, što su fini ovde... sećam se koliko sam bila zbunjena. Posle je taj isti momak tražio pare za svoj trud. Naravno da je tražio.

Sećam se koliko sam bila srećna što sam videla muža nakon razdvojenosti od par meseci.

Sećam se i neverovatne vrućinštine koja me je zapljusnula kad sam zakoračila na asfalt. Tlo je zvanično bilo dodirnuto. Avantura je počela. I danas, tačno posle godinu dana, ta ista avantura i dalje traje sa istim onim entuzijazmom koji je prepoznao čovek koga sam prvi i jedini put videla na aerodromu. 

Prvi video zapis, snimljen onog trenutka kada sam prošla pasošku kontrolu



Нема коментара:

Постави коментар