Основни подаци о мени

Моја слика
Sve fotografije i tekstovi na blogu su autorski i ukoliko želite da ih pozajmite, molim da me prvo kontaktirate. Za sve ostale sugestije i pitanja, slobodno mi pišite na marinakatanic@gmail.com

понедељак, 27. август 2012.

U bolnici


Drugi dan po dolasku u Saudijsku Arabiju čekao me je pregled u obližnjoj privatnoj bolnici. Saznala sam da treba da izvadim krv i uradim rentgen pluća. Iako sam sve te preglede obavila pre dolaska, praksa je da se pregled ponovi i u Saudijskoj Arabiji radi dobijanja boravišne dozvole za ovo vreme koje ću provesti ovde.
Navukla sam abaju i uletela u kola u kojima je već bila prijatna temperatura. Posle 30-ak minuta vožnje zaustavili smo se ispred poveće zgrade boje peska. Ne znam šta sam očekivala, možda neku sivu građevinu punu ljudi i plastičnih stolica gde nema klime. S obzirom na to da je privatna bolnica, ulaz i predvorje deluju kao da smo ušli u hotel. Pločice koje sijaju, drvene i kožne garniture za sedenje, kao i veliki masivni lusteri koji šljašte. Skrenuli smo levo i ušli u glavni hol. Na tri šaltera rade tri žene. Šalter radi po principu kao i bilo gde u svetu. Stranka, tj. pacijent dobije broj i čeka dok se ne pojavi na monitoru. Ženama iza pulta vidim samo oči. Lice im je prekriveno crnim velom i nose braon uniformu sličnu abaji. Ne znam šta se krije ispod vela, možda osmesi a možda i negodovanje na zahtev sledeće stranke. Jedna od njih tri ima modroplave nalakirane nokte.

                                                                   Ulaz u bolnicu

Čovek koji je krenuo sa nama i koji je bio zadužen da sve prođe kako treba predao je papire onižoj Filipinki koja se odnekud stvorila. Nama nije trebao broj jer ćemo sve završiti preko reda, zaključila sam. Trebali smo još da sačekamo jedan par iz Holandije. Najzad su se pojavili i to sa dve preslatke devojčice. Onda nas je naša veza obavestila da ćemo morati da sačekamo neko vreme, tačnije sat i po. „Nema nekog posebnog razloga“, slegnuo je ramenima, „samo treba da sačekamo.“
Elen, simpatična Holanđanka (čiji muž radi sa mojim mužem) i ja smo počele da razmenjujemo prve utiske kao dve novopečene žene u muškom svetu. Stigle smo isti dan u Saudijsku Arabiju. U njoj sam takođe videla entuzijazam i spremnost na život u drugačijoj sredini. Planiraju da ostanu godinu dana u Arabiji, a starija ćerkica će za to vreme krenuti u internacionalnu školu, tačnije u prvi razred. Obe smo skrenule pogled ka ženi sa plavim noktima koja je prošla pored nas. „Znaš li da Saudijke lakiraju nokte samo kada imaju menstruaciju? rekla je. To sam pročitala u knjizi... uh, zaboravila sam kako se zove autorka... Ako hoćeš pozajmiću ti je...“
Razgovor je prekinula Filipinka pokazujući prstom na nas dve. „You two. Come, with me“. Krenule smo za njom do laboratorije gde smo trebale da damo krv. Sele smo i čekale da nas prozovu. Sa desne strane pisalo je na arapskom i ispod na engleskom - ulaz za muškarce, a sa leve strane - ulaz za žene. Elen je ušla na leva vrata, a mene su prozvali i rekli mi da uđem na desna vrata. Ne znam zašto, svi koji me znaju mogu da potvrde da sam oličenje ženstvenosti. No, valjda to znači ići preko reda... Ujedno, tešila sam se pri pomisli da sam ja možda prva žena - pacijent koja je ušla u mušku odaju.
Posle me je čekala kontrola i merenje pritiska u drugoj ordinaciji. Došla je mladolika žena, Filipinka. Tako je pisalo na kartici koja joj je visila sa belog mantila. Pregledala je papire na stolu, lupila pečat i izmerila mi pritisak.
U čekaonici za rentgen zadržala sam se najduže. Kada smo pitali u čemu je problem, rekli su da čekaju ženskog tehničara koji će moći da obavi pregled. Napokon se pojavila. Nasmejana, Filipinka pretpostavljam. „Moraćeš da skineš abaju, ali ostani u majici i suknji, nema potrebe nju da skidaš“, pokazala je na majicu koju sam nosila ispod abaje. Više mi je trebalo vremena da skinem i ponovo obučem abaju nego što je trajao sam pregled. Dok sam provlačila ruke kroz rukave u sobi za rentgen, u bolnici koja podseća na hotel, pomislila sam kako je neverovatna sama činjenica da se nalazim u Saudijskoj Arabiji. Pogotovo što sam protekle dve godine živela u Holandiji. I specijalno što sam pre nedelju dana bila u Amsterdamu u vreme gej parade. Moglo bi se reći da sam samo prešla iz jedne krajnosti u drugu. U razmišljanju me je prekinuo glas koji je preko zvučnika objavio da uskoro počinje molitva i da bolnica neće raditi pola sata. Zakopčala sam poslednje dugme na abaji i požurila. 

недеља, 26. август 2012.

Seča urmi

Bilo je oko 7 sati izjutra. Čovek u zelenkastom kombinezonu je ušao u naše dvorište. Namestio je kačket, stavio flašicu vode u levi džep i postavio merdevine na palmu. Pažljivo je osmotrio palmu i polako počeo da se penje. Kada je došao do vrha izvadio je poveće makaze i počeo da seče grane koje su već počele da se savijaju. Malo po malo, palma je ostala bez urmi...












понедељак, 20. август 2012.

Moja nova omiljena haljina


I kao što je u Holandiji bicikl deo kulture i način života, tako je u Saudijskoj Arabiji abaja deo kulture i način života. Za žene, naravno. Specijalno za one koje dolaze istočno i zapadno od Arabijskog poluostrva. Duga je to haljina, duga do skočnih zglobova, dugih rukava, koji prekrivaju zglobove na rukama. Boja je naravno crna – to je moja nova omiljena boja!

Ponoć je uveliko prošla kada smo stigli u Džubail, moje novo odredište u narednih godinu dana. Iako nisam odmah htela da idem u kupovinu, nisam imala izbora. Prodavnice su samo tada radile. Zbog posta radno vreme je malo pomereno, tako da skoro sve radnje rade od 21h pa do negde 02h iza ponoći. Digitalni sat na usputnoj benzinskoj pumpi pokazivao je vreme i trenutnu temperaturu. 01h i 39 stepena. Ušli smo u pravu košnicu. Svi su se užurbano kretali i tiskali među prašinom u jednoj od glavnih ulica u Džubailu. Iznenadila sam se kada sam u izlozima videla razne haljine različitih dužina i boja. Ponadala sam se da ću možda moći da nosim neke od mojih haljina koje sam ponela. Da, možda kod kuće... Vratila sam se u realnost kada sam videla dve žene u crnom koje su prelazile ulicu. Kružili smo sve dok nismo našli pogodno mesto za parkiranje.

Razmakli smo plastične zavese i ušli u uzanu a dugačku prodavnicu. Hladan vazduh klime nas je obradovao. Nekoliko muškaraca izdužilo je vratove da vide ko im je to ušao u prodavnicu.
-         "Dobar dan gospodine", jedan od njih se obratio mom mužu. "Šta mogu da učinim za vas?"
Na naš odgovor da tražimo abaju stariji prodavac je već podigao obrve.
  "Abaja? Ooo imamo lepih abaja. Pogledajte..."
I nisu mi se baš svidele pošto nisam ljubitelj velikih aplikacija na leđima u vidu nekakvih čudnih šara. Konačno nađoh jednu lepu, crnu, bez ikakvih dodataka.
-          "Koji je ovo materijal?" razgovor je tekao dalje.
-          "Good material, good" odgovori prodavac.
-          "Da, a šta je? Sintetika, viskoza, poliester?" ne odustajemo.
-          "Yes, yes, polyester. Good polyester... good polyester" ne odustaje ni prodavac.

Mi smo posle tog odgovora odustali i krenuli dalje u potragu. Vrata prodavnice prekoputa bila su zakačena nekom kukom s unutrašnje strane, pa smo gurnuli jače i ušli. Kao i svuda do sada, klima uredno radi. Ubrzo nam je prišao oniži čovek bele puti i pokazivao rukom na širok spektar abaja koje su visile sa ofingera. "Very nice abaya... very nice", ponavljao je teškim engleskim akcentom. Pokazala sam na jednu od njih i pitala ga da li mogu da je probam. On se okrenuo ka mom mužu i pitao ga da li želim da probam abaju. Muž i ja smo se pogledali i u glas rekli da. Čovek je zveckao zlatnom narukvicom i prstenjem dok je skidao haljinu.
-          "Mislim da mi je mala, da li mogu da dobijem veći broj?" pitala sam prodavca. On se okrenuo ka mom mužu i pitao ga: "Da li madam možda želi veći broj?"
Oboje smo se nasmejali i muž je klimnuo glavom u znak odobrenja. Po smešku sam videla da mu se svidelo to što traže njegovu dozvolu, a meni je do tada već postalo jasno da će me ovde mnogi ignorisati.
-          "Koji je ovo materijal?" pitala sam dalje.
-        "Good material... good..."  okrenu se momak na drugu stranu i odgovori mužu... "Very good stone work", pokazivao je dalje na kamenčiće koji ukrašavaju rukave.
-          "Da, a koji je materijal?" ovoga puta pitao je muž.
Nije znao da nam objasni koji je materijal ali smo saznali da nije sintetika, što je već bilo dovoljno da kupimo abaju.
-          "150 rijala", odgovori maleni čovek na pitanje koliko košta haljina.
-          "Može za 100?"
-          "No, no, noooo... good work... good stone work" nastavio je prodavac sa istom žestinom.

Taman kad smo se okrenuli i pošli, skočio je. "Ok, ok, 140!" rekao je uz smešak. Našli smo se na 120 rijala. Uz abaju sam dobila i maramu da prekrijem kosu, mada i nije neophodno da je prekrivam. "Good abaya... good stone work", pakovao je prodavac moju novu omiljenu haljinu još jednom naglašavajući kako su kamenčići na obodu rukava rukom stavljeni. Moram priznati da je zaista lep stone work”. 









уторак, 14. август 2012.

Dolazak


Savet broj 1 – Budi spremna na iznenađenja i lep provod

Nekoliko sati pre polaska za grad Damam, dobila sam mejl od žene koja je bila zadužena za kupovinu moje karte. Poželela mi je srećan put i lep provod u Saudijskoj Arabiji. Dodala je i da me ne zaplaši ceo proces dolaska na aerodrom i u potpuno drugu zemlju. Žene sa zapada često se posmatraju sa nekom dozom sumnje ili radoznalosti“ rekla je. Ubrzo sam se uverila u njene reči. Osetila sam poglede oko sebe čim smo sleteli na arabijsko tlo. Iako sam se prikladno obukla (farmerke i crna košulja dugih rukava) bilo mi je nelagodno od svih tih radoznalih ili sumnjivih pogleda.

Savet br. 2 – Ne skreći pažnju na sebe odećom

U početku me je brinulo to što jedina ja nisam imala abaju (haljinu koja je neophodna kad god žena izlazi u javnost). Tešilo me je to što nisam bila jedina koja nije imala pokrivenu kosu maramom. Riđokosa Italijanka se muvala ispred mene želeći da sazna koji je razlog zastoja na carini. Konkretnog razloga – nema. Kada pitaš službenike, samo slegnu ramenima. Nedugo potom, jedna žena je stala sa moje leve strane. Umotana je u crnu boju, boju koja se presijava od glave do pete. Devojčica i dečak stajali su pored nje, a onda se ona pomerila u stranu i čekala muža koji je otišao da se raspita čemu toliko čekanje. Ona je uredno stajala sa strane dok je muž nije pozvao da krenu dalje. I prođoše preko reda.

Savet br. 3 – Čekaj koliko god da je potrebno

U međuvremenu se napravila gužva jer su sletela još dva aviona, a samo jedan šalter je bio otvoren. I pred njim red koji se nije pomerao. Ispred mene bile su žene svih uzrasta, naravno umotane u crno. Pored njih, dečica su trčkarala i igrala se. Mene je uhvatila nervoza jer se već 30 minuta nisam pomerila s mesta. Ujedno sam osetila dva crna oka koja me neprekidno posmatraju. Pored mene je stajala crnokosa devojčica sa kikicama i neprestano me je gledala. Nasmejala sam se. Ona se malo postidela, međutim, dva oka su nastavila da posmatraju svaki moj pokret. Devojčicina mama, koja je bila iza mene, povukla je malo u stranu. Radoznale okice su i dalje bile uprte ka meni. Posle 40 minuta stajanja u mestu, otvorio se drugi šalter a ja sam se ubrzo našla u tom redu. Korak po korak bliža Saudijskoj Arabiji. “First time here” izusti debeljuškasti tamnoputi carinik. Da, rekoh uz osmeh.  Pucnuo je prstima i pokazao mi da moram da se vratim u drugi red. Možda se posle smilovao kada sam mu rekla da čekam već sat vremena a da se ništa ne dešava. Ne znam šta se dalje desilo, ali rekao mi je da sačekam još malo. I pucnuo opet prstima.

Savet br. 4 – Nemoj se rukovati ili grliti sa osobom koja te čeka


Nisam odabrala bolji trenutak da doputujem. U sred Ramazana. Post je uveliko počeo i ovde se strogo poštuje. Čekajući da se završi i poslednja formalnost oko slikanja i davanja otisaka, pomislila sam kako li ću se tek pozdraviti sa mužem koga nisam videla dva meseca. Zbog pomenutog posta nije dozvoljen bilo kakav izliv emocija u javnosti. Već zamišljam kako klimam glavom i glupavo se cerim jer ne znam šta ću sa rukama. Tako je i bilo. Ne želeći da dodatno skrećem pažnju, samo sam se prišunjala i smejala se. "Dobrodošla u Saudijsku Arabiju", čula sam poznati glas.

Pogled iz naše kuće